Kod nas je trauma izrabljena i njeno korištenje uzrokuje predrasude

sejla00a

S radom bosankohercegovačke umjetnice Šejle Kamerić, dobro smo upoznati – osvojila nas je snažnim posterom Bosnian girl koji je zadobio ikoničko mjesto u reprezentaciji umjetosti „balkanskog kruga“. Autoportret ispod kojeg se nalaze grafiti No teeth…? A mustache…? Smel like shit? Bosnian Girl!, zapravo su preuzeti sa jedne barake u Srebrenici, a napisao ih je nizozemski vojnik. Rat, traume i tematiziranje postkomunističkog razdoblja u Bosni i Hercegovini, dugo su bili njen fokus u video radovima, oblikovanju, site specific akcijama, a lani se na Zagreb Film Festivalu predstavila vrlo intimnim kratkim filmom „Šta ja znam“ o ljubavnim vezama, a ove godine je zaslužila retrospektivu na istom festivalu u MSU, predstavljajući zagrebačkoj publici novi film 1395 dana bez crvene, prikazan i na Mostri, sa Maribel Verdu (I tvoju mamu također, Panov labirint), u glavnoj ulozi. Sa Šejlom smo popričali u iščekivanju njene retrospektive u MSU, 22.i 23.listopada.

Prije godinu dana ste na ZFF-u predstavljali film „Šta ja znam“, priču o ljubavnim odnosima, a sada već imate prvu retrospektivu na istom festivalu. Kakav je osjećaj kada se na jednom mjestu nađu sve ( ili veći dio) emocije, promišljanja koje ste materijalizirali kroz filmove?

U Muzeju suvremene umjetnosti,  a u okviru Zagreb Film Festivala bit će prikazana moja dva kratka igrana filma Šta ja znam i Sreća, moj prvi video rad Prije Početka, video animacija Sunset te šezdesetominutni film 1395 dana bez crvene koji je premijerno prikazan ove godine na MIF-u (Manchester Internacional Festival). Ova mala retrospektiva mojih filmova i video radova mi je veoma važna iz više razloga. Jedan od njih je svakako i to sto suradjujem sa Tihomirom Milovcem iz MSU kojeg cijenim te sa svojim dragim ZFF-ovcima. Lijepo je i neophodno osvrnuti se na ono što radiš
pa je retrospektiva pravi način da se to uradi.

Premijerno ćete zagrebačkoj publici prikazati film „1395 dana bez crvene“, o životu u Sarajevu pod opsadom, koliko taj film nosi autobiografskog materijala i kako je bilo surađivati sa Maribel Verdu, koja dolazi iz sasvim drugog konteksta?

Svaki umjetnik u svoj rad na različite načine prenosi svoje iskustvo. U ovom slučaju, to je veoma direktan prijenos. Živjela sam u Sarajevu tijekom opsade i svih 1395 dana prolazila kroz ono što pokušavamo prenjeti kroz ovaj film. Kod odabira glumice bilo mi je jako bitno da je to osoba koja nema moje iskustvo i koja će samo uz pomoć svojih emocija tj. suosjećanja proživiti ono što su proživljavali Sarajlije tijekom  rata. U teoriji to je veoma jednostavno jer je to uobičajena glumačka metoda, ali upravo tu se vidi koliko je dobra neka glumica. Da zadatak bude još teži,  riječ je o ulozi bez dijaloga, bez partnera, bez rekvizita. Sve je bilo na Maribel. Nas dvije smo se od samog početka odlično osjetile. Ona je prihvatila izazov i savršeno odgovorila na njega. Iako je ovo umjetnički projekt, u samoj produkciji filma gotovo da nije bilo razlike u odnosu na filmsku produkciju. Zapravo, jedina je razlika bila u tome što nije postojao klasičan scenarij i što je Maribel osim dva režisera, morala slušati i dirigenta.


* 1395 dana bez crvene

U filmu se bavite traumom, zapravo tumačenjem traume kroz proces njene simboličke interpretacije. Neki teoretičari vjeruju kako je traumu nemoguće prikazati, dok je jedan dio sklon mišljenju kako je trauma zapravo razlomni događaj neke kulture. Kakvi su vaši stavovi o reprezentaciji traume, i možete li komentirati suvremeno bosanskohercegovačko društvo u odnosu prema traumatičnoj prošlosti?

Kao što mi je bilo bitno da glumica nema iskustvo rata. tj. života pod opsadom koji podrazumijeva sakrivanje od snajpera, tako mi je bilo i važno da Sarajevo ostane u sadašnjem vremenu, ali sa svim simptomima koji ukazuju na traumu rata. Stvaranje takve atmosfere omogućuje da se gledatelj uključi i da shvati da se ne radi o dokumentaciji nekog događaja ili emocije, već o memoriji koja zapravo kod svih djeluje na sličan način. Ti simptomi o kojima govorim, zapravo su okidači koji kod gledatelja izazivaju «prave» emocije. Mislim da je riječ trauma izrabljena, posebno na našim prostorima i da njeno korištenje uzrokuje predrasude. Zbog toga mi je bliže govoriti o sjećanju. Nažalost, suvremeno bosanskohercegovačko društvo još nije ni blizu suočavanja sa svojom prošlošću i zbog toga je napredak tako spor i jadan.

Tu svakako veliku ulogu igra prostor uništenog  grada- grada koji to nije. S druge strane, istodobno se odvija „igra“ zataškivanja identiteta pojedinca. Odnos grada/prostora i građanina je u takvim trenucima neodvojiv- jedan drugoga štite. Može li kamera uhvatiti tu simbiozu?

Topografija grada je odredila naraciju filma, tj. zadaje ritam. Ostati vjeran prostoru bilo je ključno. Svako raskrižje, a u filmu ima ih jedanest, donosi novi izazov. Ali upravo to osvajanje prostora fokusira gledatelja na suštinu opstanka. Mislim da smo uspjeli ispričati jednu, zapravo optimističnu priču o opstanku. Glazba u filmu postaje metafora zivota. Hodati znači preživjeti, svirati znači opstati… i da citiram Suadu Kapić koja je idejni tvorac FAMA kolekcije i Enciklopedije opsade „Opstanak je mentalna igra“.


* Sreća

Gradom se bavite i u Sreći. Ovaj put je riječ o Berlinu- vašem novom životnom okružju. Koliko je Berlin utjecao na vaše umjetničko sazrijevanje, što vas u njemu najviše fascinira?

Volim samoću koja je u Berlinu moguća, i volim i ne volim to što me često podsjeća na Sarajevo. Odluka da se jednim dijelom baziram u Berlinu, veoma je pragmatična. Mislim da vrijeme mijenja stvari, a ne prostor pa moje sazrijevanje vise pripisujem godinama.

Dijapazon vašeg kreativnog djelovanja poprilično je širok, bavite se i bavili ste se raznim segmentima umjetnosti, koliko je to danas suvremenom umjetniku važno? Da nije fokusiran samo na jedan način izražavanja već da djeluje ili je potkovan na više umjetničkih nivoa?

Ne znam za druge, ali meni je to jako bitno, jer se brzo zasitim jednog medija. Uvijek radim na minimalno 7-8 projekata u isto vrijeme. Neke razvlačim godinama, a neki budu gotovi za par mjeseci. Vjerujem da je za umjetnika bitno da ne shvaća preozbiljno to što radi i da više vjeruje svojim osjećajima nego planovima.

Kako ste inače zadovoljni feedbackom zagrebačke publike, koliko vam je to važno u radu, reakcije javnosti na vaše projekte i promišljanja?

Užasno mi je stalo čuti što publika misli o mome radu. Zbog toga volim radove u javnom prostoru,  izvan galerijskog/muzejskog konteksta. Bitna mi je reakcija publike koja nije «umjetnička publika» jer je ona uglavnom neiskrena i nažalost veoma često blazirana. Zbog toga sam i počela raditi kratke filmove koji mogu funkcionirati u galeriji i u kinu. Kada je moj prvi kratki igrani film bio na Venecijanskom filmskom festivalu, osjetila sam koliko je fenomenalno testirati svoj rad u drugim disciplinama. Osjećaj kad tvoj rad gleda publika od 100 ili 2.000 ljudi, nevjerovatan je i to je sigurno jedan od razloga zašto radim filmove. Iako volim čuti reakcije, one ne utječu na moj rad jer sam jako tvrdoglava, a u isto vrijeme veoma samokritična u svojim umjetničkim idejama.

Uviđate li razliku u emocijama i reakcijama koje  dobivate za vaš rad (ali i u inspiraciji koju vjerojatno crpite iz tih mjesta ) između Bosne točnije Sarajeva, Hrvatske odnosno Zagreba ili primjerice Berlina?

Razlike su tu, ali one me zanimaju samo kao mogućnosti.

O radu Šejle Kamerić možete više pogledati ovdje

U nastavku pogledajte program:

SUBOTA, 22. listopada 2011. u 21.30
Dvorana „Gorgona“
1392 dana bez crvene, 2011.

NEDJELJA, 23.10. 2011. u 18 sati
Dvorana „Gorgona“

Retrospektiva
1. Before Beginning (Prije početka), 1999. – 2007.
Video, 1’40”

2. Šta ja znam, 2007.
Film 35 mm /video, 15′

Redatelj: Šejla Kamerić, Timur Makarević

Scenarist: Šejla Kamerić

Producent: Amra Bakšić Čamo, Jovan Marjanović, Elvira Geppert

Produkcijska kuća: SCCA/Pro.ba, Geppert Production

Direktor fotografije: Vladimir Trivić

Montaža: Timur Makarević

Glumci: Dilka Buljina, Nermina Buljina, Aldijana Suljić, Emir Lilić, Tarik Lagumdžija, Nermin Zvizdić, Ana Luna Vranić Džeba

Sinopsis:
U jednoj kući i oko nje ljubavne priče su isprepletene. Jedna ljubav utječe na drugu. Duhovi ljubavi ostaju tragati za odgovorom na isto pitanje: ‘Šta ja znam o ljubavi?’ Priča je napisana kao sjećanje na tuđe ljubavi kojima autorica nije svjedočila. Kuća u priči je stvarna. Sve likove glume djeca između 9 i 14 godina.

3. SUNSET, 2008.
Video animacija, boja, bez tona, 1’25”

4. Glück (Sreća), 2010.
Film 16mm / video, 17′

Redatelj: Šejla Kamerić

Scenarist: Šejla Kamerić

Producent: Amra Bakšić Čamo, Jovan Marjanović, Elvira Geppert

Produkcijska kuća: SCCA/Pro.ba, Geppert Production

Direktor fotografije: Vladimir Trivić

Montaža: Timur Makarević

Glumci: Milena Dravić, Olga Kolb

Sinopsis:
Prikazujući potragu za srećom kao način preživljavanja, ovaj film je potencijalno sjećanje u kojem se brišu granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Berlin u filmu igra značajnu ulogu, jer simbolizira mjesto u kojem je patnja dio prošlosti, ali i moguća budućnost.

‘Sreća je kad osjećaš da je ono što si nekad smatrao nesnosnim sada postalo jedini smisao života.’

Lav Tolstoj u pismu B. N. Čičerinu

Za projekcije filmova iz programa „Šejla Kamerić: Retrospektiva u Muzeju suvremene umjetnosti’ u MSU-u, ulaz je slobodan do popunjenja kapaciteta dvorane.