Umjetnost treba odgovarati i postavljati “teška” pitanja

rp00

Izložba Shift and Flow otvorena prošlog mjeseca u njujorškoj galeriji Dorsky , najnoviji je kustoski rad Željke Himbele Kožul. Radovi dvanaestero umjetnika postavljenih na izložbi kroz arhitekturu promatraju kompleksne promjene suvremenog društva, kulture i politike te odraz istih na život pojedinaca i na samo društvo.

Među umjetnicima na ovoj izložbi nalazi se i Renata Poljak s radom Great Expectations – Velika očekivanja, iz 2004. godine. Ovaj film snimljen na Super 16-ici, bavi se temom nasilja, individualnoga i kolektivnog, u prijeratnom vremenu i poslijeratnom razdoblju. Zanimljivo je što autorica u filmu prati te koristi promjene u hrvatskoj arhitekturi kao prikaz manifestacije poslijeratnoj mentaliteta kojem je nasilje jedna od glavnih odrednica. Kroz metastaziranje divlje arhitekture, ali i osobnu obiteljsku priču, Poljak se osvrće na nove velikane društva, problem apartmanizacije Jadrana i sveopće prihvaćenog nasilja u društvu, probleme koji su i danas, osam godina nakon nastanka filma, i dalje aktualni problemi našeg društva.

Povodom najnovijeg prikazivanja ovog filma na njujorškoj izložbi razgovarali smo s autoricom o percepciji rada i temama koje rad obuhvaća iz današnje perspektive.

Trenutno boraviš u New Yorku u sklopu programa Residency Unlimited. Možeš li nam reći više o tome kako si došla tamo, što radiš, o projekcijama i vezanim diskusijama?

Upravo sam neku večer imala projekciju svojih video radova koju su moderirale Željka Himbele Kožul, samostalna kustosica, i Kathrine Carl, kustosica James galerije pri Cuny fakultetu u NYC. Na ovaj program sam došla zahvaljujući pozivu RU koji su se susreli sa mojim radom prošle godine dok sam bila na ArtOmi, rezidenciji u zaleđu New Yorka. Kasnije je moju rezidencju potpomogao Grad Split i Ministarsvo kulture Republike Hrvatske tako da sam sada tu na 6 tjedana. Dužina trajanja programa ovisi i o tome koliko neka zemlja podržava umjetnika/icu, jer u Americi je tzv. fonding gotovo nemoguć pošto se radi o neprofitnim ustanovama tako da novčana podrška mora doći iz zemlje iz koje je umjetnik/ica. Rezidencijalni programi uglavnom trajanju od 6 do 8 mjeseci, ali ja sam osobno zadovoljna da mogu provesti 6 tjedna u New Yorku kojem se uvijek rado vraćam. Dok sam tu, upoznajem nove ljude i prezentiram svoje radove, a također sam u procesu kreacije jednog novog projekta tako da sam započela istraživanje snimajući intevjue sa profesorima na New York Universityu, sve uz logističku pomoć u organizaciji RU.

Kako je došlo do suradnje s Željkom Himbele Kožul na izložbi Shift and Flow?

Željka poznaje  moj opus već godinama i konstantno prati moju novu produkciju, i kada je koncipirala ideju izložbe čije je središte arhitektura, uvrstila je i moj film Velika očekivanja kao i fotografiju Pogled u suvremenom hrvatskom pejzažu.

Velika očekivanja je film koji se bavi konkretnim problemom prisutnim u našem društvu u devedesetim godinama prošlog stoljeća, te problematiku razrađuje kako na individualnom, tako i na društvenom planu. Međutim, film je uvijek dobro prolazio kod internacionalne publike. Kako ga ona percipira, te posebno kako je prihvaćen na zadnjoj izložbi?

Film je dobio nekoliko nagrada, kod nas i jednu u Berlinu, a reakcija je slična. Ljudi se identificiraju sa “nepravdom”. Pronalaze primjere iz svoje okoline, koji nisu isti, već slični, i na taj način im i film postaje blizak. Nije se samo u Hrvatskoj desila devastacija obale, Španjolska je također izrazito dobar primjer, a i nasilje na stadionima događa se drugdje.

Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 9. lipnja 2011. prihvatila je Nacrt prijedloga zakona o postupanju s nezakonitim zgradama, kojim će se omogućiti legalizacija više od 150.000 nezakonito izgrađenih objekata u Republici Hrvatskoj. O tome smo i mi osvrnuli ovdje. Tvoj rad upravo ukazuje na uzroke i posljedice nezakonite gradnje. Misliš li da legalizacija iste zapravo opravdava mentalitet iz koje je proizašla takva gradnja?

Mislim da je teško tj. nemoguće tako generalno o tome govoriti, mislim da ima različitih primjera i tu se slažem s Piršićem (Vjeran Piršić iz gore navedenog osvrta) koji  zakonu zamjera linearnost, tj. naglašava da se svi slučajevi nelegalne gradnje ne mogu rješavati na isti način. Tu kao oprečne primjere navodi s jedne strane objekte koji nekome rješavaju osnovno stambeno pitanje i s druge monstruozne dvorce velikih gabarita koji su nikli na našim otocima i u našim šumama.

Šest godina je prošlo od nastanka filma. U njemu si povezala nasilje iz rata s novim oblicima arhitekture, te ukazala na pohlepu, beskrupuloznost, nepoštivanje tradicije kao neke od temeljnih i opće prihvaćenih vrijednosti novog liberalno – kapitalističkog društva. Jesi li bila u Splitu ovog ljeta? U pokušaju da se gradske blagajne napune prihodima od turističke sezone urbani i kulturni sadržaj grada podređen je turizmu. Mogu li prazne gradske blagajne i ekonomska kriza biti opravdanje za takve odluke ili je to samo nastavak mentaliteta na koji ukazuje tvoj film? Kako se na kraju “izvući” iz takve situacije?

Mislim da se blagajne mogu napuniti na neki drugi način koji ne bi izgledao kao seoski vašar kao ovo ljeto na Rivi sa štandovima i plastičnim kućicama koje imitiraju kamen. I da, po mom mišljenju to je nastavak tog “mentalita” koji se razvio kod nas nakon rata. Događalo se da ljudi uglavnom bez dugogodišnjeg školovanja ili intelektualnih vrijednosti dolaze do brzog profita i postaju “bitni” ljudi u novom hrvatskom društvu. Njihov ukus i sistem vrednovanja danas prevladava. Time je, čini mi se, došlo do velike retardacije kulturnih i intelektualnih vrijednosti, tako da po mom mišljenju društvo kao da nije išlo naprijed nego nazad. Ta me situacija često podsjeća na razdoblje srednjeg vijeka, koji se desio nakon invazije barbara te gdje su umjetnost i intelektualni razvoj rimskih i grčkih civilizacija, uz pomoć velike mistifikacije i utjecaja katoličke crkve,  brisani te zaboravljeni u tzv. mračnom dobu.

Današnji Split sve više gubi obilježja grada kao što su tolerancija i slobode izričaja, govora i djela. Postaje sve više ruralna sredina, a to se vidi na svakom koraku, po Rivi, po mentalitetu i po diskursu.

Nepravda i nasilje na koje se osvrćeš u svojim radovima, nešto su što ih čini univerzalnima. Misliš li da njima možeš utjecati na razvoj civilnog društva? Koji su ti novi projekti, planovi, želje?

Trenutno mi je želja raditi sa učenicima i studentima u Splitu, ali i šire u Hrvatskoj kako bi osvijestili upravo ta pitanja i prestali pristajati na servirane situacije koje opravdavaju nasilja bilo koje vrste ili netolerancije bilo koje vrste. Ideja počinje od reakcija kojih sam sve više svjedok u Splitu, a pogotovo reakcija nakon gay pridea. U tom slučaju 99 posto ljudi koje sam srela, osim naravno onih što su bili u paradi i to na bilo kojoj strani ograde, imaju isti diskurs-“nama ne smeta šta oni rade kući, ali zašto mi to moramo gledati”. Radi se o obrazovanim građanskim slojevima kojima valjda i sami pripadamo, to nisu ljudi koji su išli bacati kamenje i vikati protiv, nego su ostali kući i nisu se miješali. Htjela bih u radu s mladima utjecati na to opće stanje duha da ako se nešto ne dešava nama, da nas se niti ne tiče. Želja mi je raditi radionice i intervencije u školama i fakultetima na razvijanju kritičke svijesti. Nadam se pomoći teoretičara i ljudi iz struke te razumijevanju institucija za tu ideju.

Spomenula si Split Pride, tj. reakciju grada na isti kao jednu od situacija u kojoj se manifestirala netolerancija prema različitosti i nepoštivanje slobode govora i djela. Ovih dana u Splitu održana je projekcija dokumentarnog filma pod nazivom 11. lipnja – Prvi splitski Pride mladog autora Tomislava Ladišića koji je nastao kao studentski rad pod mentorstvom Sandre Sterle. Dokumentarac je pokazao da se ipak nešto radi u gradu (radi se i na drugim poljima, npr. Inicijativa za Marjan zadnjih godina redovito ukazuje na vrijednosti javnog gradskog prostora upravo na primjeru Marjana), ali je i naglasio da u gradu nema političke volje koja bi podupirala takve akcije. Misliš li da će biti teško raditi u takvim uvjetima?

Mislim da je “teško” upravo termin koji me zanima. Jer kada je nešto “teško” čini mi se da to znači da postoji potreba da se djeluje. Otuda uglavnom ide sva moja inspiracija. I mislim da umjetnost treba reflektirati takve situacije u društvu te odgovarati i postavljati “teška” pitanja. U svakom slučaju mene takva vrsta umjetnosti sve više zanima.